07.10.2014

Željko Cvrtila "Zašto bi bilo jednostavno?" – dobitnik Književne nagrade "Albatros" za 2014. godinu

Tročlano prosudbeno povjerenstvo u sastavu Božidar Prosenjak, Maja Gjerek Lovreković i Darija Žilić odlučilo je da ovogodišnja Književna nagrada "Albatros" pripadne Željku Cvrtili za roman "Zašto bi bilo jednostavno?". Željko Cvrtila rođen je 1966. godine u Krapini, diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i radi kao profesor hrvatskog jezika u jednoj zagrebačkoj srednjoj školi. Do sada je objavio nekoliko manjih radova, a ovo će mu biti prva knjiga.

Književna nagrada „Albatros“ dodjeljuje se od 1995. godine. Promocija nagrađene knjige predviđa se za 11. prosinca 2014. godine u vijećnici Pučkog otvorenog učilišta Velika Gorica.

Članovi prosudbenog povjerenstva ovako obrazlažu svoju odluku:
Božidar Prosenjak: Željko Cvrtila napisao je svoj roman Zašto bi bilo jednostavno?, u primarno realističkoj maniri, koja i jest primjerena autobiografskoj prozi, ali njegovo štivo nosi i druga obilježja, koja čitatelja ponešto oslobađaju teške, a ponekad i surove životne zbilje u koju su uronjeni likovi. Ponajprije ispovjedni je ton autor vješto iskoristio da pojedine događaje gleda s odmakom, tako da se pred čitateljem prostiru dva paralelna zbivanja, ono koje je na redu u kronologiji pripovijedanja, npr. iz djetinje, školske i mladenačke dobi, ali i svojevrsni komentari kojima autor daje vlastito viđenje tih istih događaja iz perspektive odrasloga, odnosno iz vremena kad roman nastaje. Tako osim kronologije ostvaruje i hijerarhiju. Osim što time iznosi socijalno-političku paletu društvenoga sustava, to mu također dopušta zanimljive obrate u tijeku radnje, osobito zato jer pisac pri tome rabi dosjetku, šalu, ironiju, pa i autoironiju. Tekst teče bez zapinjanja. Cvrtila je očigledno dovoljno svladao ustaljeni književni postupak u dodiru s literaturom u nastavi kao srednjoškolski profesor , ali još više kao pisac koji se i autorski s uspjehom okušao u renomiranim književnim natječajima poput onoga u „Večernjem listu“, a prema životopisnim podacima i za humorističnu priču. Stoga mu humor nije stran. Nema naprezanja da bi se dopao čitatelju i humoristični element nigdje ne djeluje kao strano tijelo. Naprotiv, književni način koji je izabrao, Cvrtili ide od ruke. Svakako, simpatično djeluje i njegova nepretencioznost, jednostavnost i iskrenost koju nije baš uvijek lako izreći, te sposobnost da oslika likove tako da oni izlaze iz konteksta kao prave, žive osobe, koje bi mogle bez problema funkcionirati i u nekoj sasvim drugoj priči. Pisac ih slika tako da izabire za njih vrlo karakteristične crte, gotovo kao u karikaturi, koje im daju osobni pečat i čine ih pamtljivima. Čak i ako znamo da su mu kao predložak poslužili živi modeli, trebalo je stvaralačke vještine da ih se tako plastično modelira. A sličan postupak pisac primjenjuje i u kompoziciji radnje, u izboru samih likova, te njihovih zgoda i nezgoda, spretno izbjegavši zamku pukoga nizanja, u koje upadaju manje iskusni autori. Cvrtila se ne usteže niti pred neugodnim temama, pa i kod toga ostaje vjerodostojan, iznoseći ih iznutra, iz osoba koje su psihološki i na druge načine motivirane za svoje postupke. Drugim riječima, ono što želi izreći, dolazi iz samoga djela, iz romana, čime je spretno izbjegao „mudrovanje na temu“ iz pozicije sveznajućega. Naprotiv, u romanu se stalno osjeća onaj ljudski štih koji pokazuje slabosti i mane maloga čovjeka, iznesene ponekad i bez milosti, ali uvijek zadržava i ispoljava ljubav prema tom istom čovjeku. Napokon, ne leži li sav svijet upravo na tom malom čovjeku? Vidljivo je to osobito po bezbrojnim žrtvama koje upravo taj svijet malih ljudi bez prestanka poduzima da bi obranio i osnažio svoju golu egzistenciju, pa i onda kad uzima predah i prepušta se svojim sitnim zadovoljstvima i više ili manje nedužnim strastima, često djeluje zbunjeno, naivno, pomalo čak i uplašeno, kao da krade od nekoga tamo na vrhu, a ne kao da uživa ono što je zaslužio u žilavoj životnoj borbu, u teškoj svakodnevici i što mu s pravom pripada. Gotovo bi se moglo reći da se pomalo osjeća nešto slično i u pisanju ove knjige. Kao da je Cvrtila u unutrašnjem grču napisao svoj autobiografski roman. Kao da je stilsko obilježje ležernosti neka vrsta obrane od valova ozbiljnosti koji zapljuskuju život jednoga profesora u Hrvatskoj današnjega vremena, koji uz to nosi u sebi žar pisanja i duboku želju da zasnuje i očuva obitelj, odnosno sam život u toj obitelji. Upravo ta lakoća pristupa štivu doima se kao neka vrsta oprezne ograde od duboke filozofske i osobito mudroslovne poruke koju nosi naslov njegove knjige. Možda to i nije loše, jer nas je tako uvjerio u nešto mnogo vrednije i veće od toga. Da u svom pisanju, a i kroz pisanje zna voljeti, i da to što osjeća može i hoće sijati dalje, svojoj vlastitoj djeci, svojim učenicima, svojim čitateljima i onda kad nema baš čvrste i izgledne sigurnosti da će to sjeme donijeti ploda, i uostalom kakvoga!? A to je trebalo nagraditi!

Darija Žilić: U romanu „Zašto bi bilo jednostavno?“ Cvrtila govori o vlastitom odrastanju u Hrvatskom zagorju. Govori o siromaštvu u kojem je živjela njegova obitelj, a sve to opisuje vrlo toplo, brižljivo bilježeći detalje vezane uz roditelje, školovanje u osnovnoj školi, život u Krapini, u gradu sa svega jednom ulicom, zatim odlazak u vojsku, studiranje u Zagrebu, prve ljubavi, zaposlenje, odlazak u Domovinski rat.... Kroz osobnu priču, Cvrtila dojmljivo opisuje i prijelaz iz socijalizma u kapitalizam, govori o duhu vremena na nepretenciozan i živopisan način. Priča završava i svojevrsnom posvetom - roman je posvećen ženi koja ga je čekala do demobilizacije i sa kojom je ostvario obitelj. Ovaj jednostavan roman pripovijeda o tome kako je i naizgled običan život dostojan pripovijedanja, ali i da je obitelj najvažnija, jer jedino ona pruža utočište u ovom bez-vremenu.

Maja Gjerek Lovreković: Roman Željka Cvrtile „Zašto bi bilo jednostavno?“, vješto je napisana moderna proza, s dovoljno tradicionalnih vrijednosti dobrog, umjetnički napisanog teksta, koji se čita s lakoćom, ali i zanimanjem od početka do kraja. Ova, na prvi pogled tipično autobiografska knjiga, upravo zbog autorovog sugestivnog načina pripovijedanja, odličnih, brzih izmjena atmosfera, majstorski iako lapidarno oslikanih, različitih životno uvjerljivih i bliskih nam karaktera, od ljubavi, preko roditelja, ratnih odbljesaka te tako uvjerljive i uporne strasti glavnoga lika prema pisanju-uspjelo je književno djelo, iskreno i dojmljivo. Zato će malo tko pomisliti - evo još jednog autora koji gnjavi sa svojim djetinjstvom, mladošću , ljubavima, misleći kako je baš njegova životna priča dostojna ukoričenja - jer ovog puta ne radi se samo o sadržaju , već i o formi. O ljepoti i vrijednosti ispričanog, ali i sjajnoj izvedbi, blistanju samoga teksta i skladu jednog i drugog, kao što vrijedna literatura i zahtjeva. Stoga ne preostaje ništa drugo no čestitati autoru, s čvrstim uvjerenjem kako će ovaj roman naći put do već načitanih čitatelja, ali i onih koji tek traže svoje užitke u književnosti. I usprkos gorkastom pitanju samoga autora, postavljenom u naslovu, ubrzo pronaći i sretan odgovor, u obliku ukoričenja ove odlične, nove knjige.