Pučko otvoreno učilište
Velika Gorica

Galerija Trumbetaš

SAMOSTALNA IZLOŽBA FOTOGRAFA ZORANA FILIPOVIĆA ''1991.''

Predavanje uz Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje

Predgovor: Željka Čorak
Izložba je otvorena do 27. 11. 2024.

Ova je izložba prvotno postavljena u Gliptoteci HAZU u Zagrebu, u jesen 2016. godine, povodom 25. obljetnice početka Domovinskog rata u Republici Hrvatskoj. Izložba govori isključivo o prvoj godini rata - 1991., koja je ujedno bila i najteža i najsurovija godina Domovinskog rata, s brojnim ljudskim žrtvama i strašnim materijalnim razaranjima. Teritorijalno ova izložba pokriva sva važnija ratišta; od Vukovara na istoku zemlje do Dubrovnika na njenom krajnjem jugu. Od njenog prvog postavljanja izložba je putovala i postavljana po cijeloj zemlji promičući vrijednosti Domovinskog rata i velike žrtve Hrvatskih branitelja pri stvaranju samostalne suvremene demokratske Republike Hrvatske. Izložbu prati i istoimena divot monografija.

''Fotografija Zorana Filipovića odrekla se boje (i svega sjaja njezinoga) i ostala gotovo na nepotkupljivom odnosu crnog i bijelog; crno-bijeli dijalozi sivilom šalju međutim intenzivne kolorističke  poruke. Na ulici u Petrinji leži mrtva osoba. Vidi joj se jedna ruka, druge na slici nema, kao da je u pitanju lak lom dućanske lutke. Mrlje na ulici mogle bi biti mrlje urbane svagdašnjice, od motornog ulja ili nečega sličnog. Nema boje da kaže kako je to krv. A ipak je sivilo karminski rumeno, i navođenom spoznajom pretvara se u odsutnu boju. Ulične mrlje na ovoj fotografiji ono su što Roland Barthes naziva punctum. Taj punctum u Zorana Filipovića premješta se iz središta prizora na blage rubove prostora, iz drame događanja na popratne pojedinosti scene. Nema nasilnog uvjeravanja, ali zato što tišeg, to strahotnijeg iznenađivanja. U maglenoj pustoši voćinske zemlje odmaknuti ljudi, posijane krhotine: sfumato rasapa. Ljudi stoje kao u vječnosti. Na tlo kao da je pao pogođen Mliječni put. Sve je tiho i daleko, ne zna se da li je vrijeme zastalo prije ili poslije. I oko koje je stalno odvođeno iz prvog plana odjednom u njemu nalazi neobičnu stvar. Nešto s krijestom, poput mrtvog pijetla. Ali vrijeme nema tko probuditi. Nije pijetao nego bomba. Tako čovjek, u drugom planu, leđima okrenut sjedi u Brestu pred željezničkim mostom. U prostoru koji nije prvi plan nego predplan na zemlji leže plinske boce. Indukcija kaže da je to oružje onih koji se nemaju čime braniti. Ali da: u Brestu je ostao pas. Stoji pred kućom koja je sigurno prazna. Status punctuma pas dijeli s detaljem druge slike, na kojoj iza gitri izbjegličkih kola odlazi kuća u vidu mekog jastuka… U Voćinu, čovjek se u dvorištu okrenuo od tragedije koju ne vidimo i, vjerojatno plačući, naslonio se na policu s teglama cvijeća, na bivšu sreću… Nedaleko, kao odgonetka, druga crno-bijela slika prijekim putem izjednačuje ubijenoga, živoga koji ga pokapa i zemlju koja je spremna gutati. Njezine su grude zemljopis i povijest…'' – iz predgovora Željke Čorak.

Izložba je otvorena do 27. 11. 2024.